Posjetio sam zaboravljene Hrvate u Keči (Rumunjska) – putopis, Novi sisački tjednik

Gdje su i kako danas žive Hrvati u Rumunjskoj koji su tamo odselili krajem osamnaestog stoljeća s područja Pokuplja i Turopolja s nekadašnje Topuske opatija koja je bila u vlasništvu zagrebačkog biskupa? Danas ta područja, s kojih su iselili, pripadaju  Sisačkoj biskupiji i djelomično Sisačko-moslavačkoj županiji. Radi se o relativno maloj i zaboravljenoj hrvatskoj nacionalnoj zajednici od šezdesetak osoba s kojom danas nitko iz Republike Hrvatske ne održava veze niti bilo kakav oblik suradnje.

HRVATI KOJI SU ISELILI IZ POKUPLJA I TUROPOLJA

Procjenjuje se da u Rumunjskoj danas živi oko 6000 pripadnika hrvatske nacionalne manjine u tri skupine s posebnim obilježjima i s određenim jezičnim razlikama što upućuje na različita područja iz kojih su doselili. Najbrojniji su karaševski Hrvati, štokavci,  koji su po predaji porijeklom iz Bosne a danas naseljavaju dvije općine Lupak i Karaševo, južno od Temišvara. Drugu skupinu čine Šokci koji žive u selu Rekaš, 30 km istočno od Temišvara. A treću, najmanju skupinu, čine Hrvati kajkavci u mjestu Keča (Checea), zapadno od Temišvara koji su došli s područja nekadašnje Topuske opatije za vrijeme biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Suradnja službenih tijela Republike Hrvatske usmjerena je na karaševske Hrvate koji su najbrojniji i najbolje organizirani. Njih posjećuju službene delegacije, bio je tamo i Predsjednik Republike Hrvatske a prije nekoliko godina primili su i delegaciju Sisačko-moslavačke županije. Međutim, zanimljivo je da nitko od službenih predstavnika, uključivo i one iz naše Županije nikada nije iskazao interes za Hrvate u Keči i nije ih posjetio.

Prije više od dva stoljeća u Keču je doselilo 13 obitelji. Među njima je bilo najviše Mikšića (Mixich) koji su podrijetlom iz Doljnjeg Lukavca iz Turopolja a u 17. i 18. stoljeću su se doselili u Taborište u Pokupskom.  Zatim su doselili Kaurići iz malog sela Kaurići koje je u Pokuplju imalo sedam kuća. Delimanići su doselili iz Stankovca, Bužani iz Vratečkog, Bedekovići iz Hotnje a Uzbašići iz Glinske Poljane.

U istom iseljeničkom valu na područje Banata doseljeno je u sela Klarija (danas Radojevo) 13 obitelji, u selo Boka 44 obitelji i Neuzina 28 obitelji pokupskih predijalaca iz Topuskog, Degoja, Slane, Stankovca, Jama, Glinske Poljane. Danas, nakon dva stoljeća više ih je na groblju nego među živima. Tako na groblju čitamo prezimena: Jelačić, Milošić, Meštrović, Pozojević, Luketić, Lukinić, Filković, Matanović, Bančak, Ilijević, Žunac, Radošević, Bedeković, Parčetić, Crnolatac, Kovačić, Berković, Novaković…

PRVE ŽRTVE VOJNE KRAJINE

Iz današnje perspektive ove Hrvate možemo proglasiti prvim žrtvama Vojne Krajine. Do sredine 18. stoljeća ovi su seljaci – plemići mirno sa svojim biskupima uživali pokupske posjede s obje strane Kupe. Međutim, kad je Marija Terezija započela uređivanje Vojne Krajine, prvo je oduzela zagrebačkom biskupu imanja Topuske opatije i dala u zamjenu imanja u Banatu. Nakon toga nesnosne prilike i novi pravni poredak ukinuo je njihova prava pa su bili prisiljeni preseliti u Banat.

Prvih godina nakon doseljenja prilike u Banatu su bile dobre. To je potrajalo do sredine 19. stoljeća kada se ukida plemstvo i kmetstvo i kada se potpuno mijenja njihov status bivših predijalaca (jedna vrsta plemstva).  Do Prvog svjetskog rata ponovo se prilike postupno popravljaju. U tom razdoblju grade svoje škole, domove, a izgradili su i lijepe crkve. Od 1924. godine granica između Rumunjske i tadašnje Jugoslavije dijeli ih tako da Keča pripada Rumunjskoj a ostala tri sela Kraljevini Jugoslaviji.

Za Hrvate u Keči razdoblje nakon završetka Drugog svjetskog rata najteže je povijesno razdoblje. Proleterska diktatura sovjetskog tipa prema njima je bila bez milosti. Oduzeta im je sva zemlja koju su stjecali skoro dva stoljeća. Nakon sukoba s Informbiroom očekivao se rat pa su svi stanovnici u zoni od 30 km uz granicu internirani u logore u Moldovu (Baragan). Povratak je uslijedio tek nakon 5-6 godina (1956.) ali kuće su bile prazne i devastirane a zemlja im nije vraćena. Kao seljaci-proleteri (bezemljaši) morali su raditi na državnom dobru koje se zvalo „Pariška komuna“. To je potrajalo sve do, kako oni kažu, „revolucije“ 1989. godine. Pobuna protiv Ceausescua koja je počela u Temišvaru bila je žestoka i odnijela je preko 1000 mrtvih.

Rumunjskim seljacima, pa tako i kečanskim Hrvatima, nakon revolucije dio zemlje je vraćen. Za naše prilike, radilo se o ogromnim imanjima. Prosječni zemljovlasnici su prije oduzimanja imali 250-300 hektara banatske plodne ravnice. Međutim, zbog visokog siromaštva mnogi su vraćenu zemlju odmah prodavali. U godinama početkom devedesetih jedan hektar se mogao kupiti za 100 njemačkih maraka. Najveći kupci su bili Talijani i Nijemci koji su danas vlasnici najvećih zemljišnih površina u rumunjskom Banatu.

Ulazak Rumunjske u Europsku uniju malobrojnim preostalim kečanskim Hrvatima još nije donio vidljivijih pozitivnih učinaka. Zadnjih godina su dobili jednu asvaltnu cestu a jedan europski projekt im je omogućio nabavku nekoliko računala i opremu za dom i knjižnicu.

Danas u Keči živi pedesetak preostalih Hrvata u dvije ulice: Orvatski sokak i Mačev kraj. Inače selo Keča ima oko 2000 stanovnika (pored Hrvata u naselju većinu čine Rumunji a ima Srba, Mađara i Roma. Školu su imali već nekoliko godina nakon doseljenja ali je zbog malog broja učenika zatvorena još 1951. godine. Krajem 19. stoljeća osnovali su vatrogasno društvo, „Bratovštinu svete krunice“, pogrebno društvo, lovačko društvo i gospodarsko društvo. Imali su svoj tamburaški orkestar, amatersku kazališnu skupinu a 1938. godine su otvorili svoj „Katolički dom“ koji je imao i knjižnicu s čitaonicom. Sva su ta društva nakon Drugog svjetskog rata prestala s radom i danas jedino imaju crkvu koju su sagradili 1926. i dio biblioteke s knjigama na hrvatskom jeziku koje su sami nabavljali.

PUTOVANJE U BANAT I RUMUNJSKU KEČU

U petodnevnu potragu za Hrvatima koji su iz Topuske opatije preseljeni u Banat krenuo sam na sv. Lovru. Ta nepregledna plodna ravnica danas je podijeljena između Srbije kojoj pripada jedna trećina i Rumunjske kojoj pripadaju dvije trećine. Nekada je to područje pripadalo Torontalskoj županiji u mađarskom dijelu Austrougarske.

Po izlasku iz Petrovaradina i Novog Sada slijedila je dosadna vožnja na četrdeset stupnjeva celzijusa. S jedne i druge strane ravne ceste, sve do Temišvara, vide se samo beskrajna polja kukuruza, pšenice i suncokreta. Nigdje brdašca, samo poneko drvo bagrema uz cestu. Za nas koji smo navikli na brdovitije predjele, Banat je prilično depresivan. Nije poznato koliko je bilo potrebno vremena pokupskim Hrvatima da se naviknu živjeti na takvoj zemlji.

U srpskom dijelu Banata, pokupski predijalci naselili su tri mjesta: najprije Boku, zatim Neuzinu i Klariju (Radojevo). Od 85 obitelji s preko 800 članova koji su se tamo naselili, danas gotovo da nema tragova Hrvata. Sreća je što su u boljim vremenima izgradili svoje katoličke crkve koje i danas svjedoče o njima. Prvi Hrvati iz Topuske opatije naselili su se u mjesto Boka, istočno od Zrenjanina pa smo krenuli u tom pravcu. Selom i danas dominira građevina katoličke crkve Navještenja Bl. Dj. Marije, sagrađena 1840. godine. Lokalni župnik koji služi misu na mađarskom jeziku bio je već na odmoru pa smo sami potražili lokalne Hrvate. Iako je u Boki danas preostalo svega desetak Hrvata, prva osoba koju smo sreli u lokalnoj trgovini spremno nam je rekla da je ona Hrvat.  Gospođa Ivana Meštrović (udana Subić) nam je ljubazno organizirala razgovor s gospođom Anicom Manger koja nam je detaljno pričala o povijesti i sadašnjosti te običajima Hrvata u selu Boka. Potom smo otišli u susjedno selo Neuzinu. I tamo smo lako našli katoličku crkvu Snježne Gospe, sagrađenu 1895. godine. Međutim, brojno stanje Hrvata u tom mjestu je više nego porazno. Od skoro 300 doseljenih prije dva stoljeća, danas u tom mjestu žive samo dva muškarca, jedan Mikšić i jedan Berković. U crkvi se više ne drži misa na hrvatskom jeziku. O povijesti nam je pričao Jovičin Šandor i posebno nas je upozoravao na sitne detalje interijera u crkvi koji svjedoče o nekad moćnoj i bogatoj hrvatskoj zajednici. Slijedeća postaja u ovom dijelu Banata bila je nekadašnja Hrvatska Klarija koja je preimenovana u Radojevo, smještena na samoj rumunjskoj granici. Tu nam je gostoprimstvo pružio jedan od zadnjih Hrvata u ovom kraju, uvaženi zrenjaninski liječnik, primarijus dr. Gaja pl. Pozojević u domu svoje majke Otilije Pozojević, rođene Lukinić. U Klariji danas ima svega nekoliko Hrvata pa je katolička crkva sv. Urbana, podignuta  uz pomoć grofa Andrije Čekonića u veoma lošem stanju. Zbog toga je gospodin Gaja krajem prošle godine održao jedno javno predavanje sa željom da upozori na njeno loše stanje i senzibilizira dobre ljude širom svijeta da pomognu očuvanju ove vrijedne kulturne baštine. Njegova majka Otilija, s vidljivim ushićenjem i ponosom nam je pokazala svoju prebogatu riznicu ručnih radova s pokupskim i hrvatskim motivima koji zauzimaju prostor čitavog jednog ormara. Mislim da bi to bio materijal dostatan za čitav jedan muzej rukotvorina starih i više od dva stoljeća.

S PREOSTALIM HRVATIMA U KEČI U RUMUNJSKOJ

Nakon što smo utvrdili porazno stanje zaboravljene hrvatske nacionalne zajednice u ovom dijelu Banata, koja je izgleda osuđena na propadanje i nestanak, uputili smo se u rumunjski dio Banata. Na samoj granici je grad Žombolj (Jimbolia) sa oko 12.000 stanovnika, na čijem području se nalazi općina Hrvatska Keča (Checea) koja se danas naziva samo Keča. Ovdje nas je primio velečasni dr. Davor Lucacela koji nam je bio ljubazni domaćin naredna tri dana i s velikim zadovoljstvom nam pružio informacije i pokazao stanje ove katoličke hrvatske nacionalne zajednice u Keči. Njegovo dobročinstvo, upornost i zalaganje podario nam je sam Bog jer nam je u vremenu kratkog boravka pružio obilje informacija i organizirao susrete sa svim relevantnim čimbenicima. Susreti koje nam je organizirao i omogućio vlč. dr. Lucacela, uvjerili su me da on u svom širem okruženju uživa ugled i poštovanje ljudi iz svih nacionalnih zajednica i socijalnih slojeva.

Odmah po dolasku imali smo susret i razgovor s gradonačelnikom Žombolja i njegovim timom. Razgovarali smo i o mogućnostima suradnje s Lječilištom Topusko jer imamo puno sličnosti budući da i oni imaju sličnu bolnicu s termalnom vodom i trenutno razvijaju europski projekt proizvodnje električne struje iz geotermalne energije a povezuju nas i povijesne okolnosti doseljenja predijalaca iz Topuske opatije.

Najviše vremena smo ipak proveli u Keči s Hrvatima kojih je danas preostalo još oko šezdesetak. Odmah po dolasku u Keču primio nas je načelnik općine, Birdean Dorin Liviu sa suprugom Danijelom, hrvaticom koja vodi lokalnu biblioteku. S neizmjernom zahvalnošću primili su donaciju knjiga koju nam je povjerio monsinjor dr. Vlado Košić, biskup sisački. Budući da nemaju nikakvih veza s domovinom i s rodnim krajem svojih predaka skromno su nas zamolili da im pošaljemo bar fotografiju narodne nošnje iz Pokuplja i Turopolja i snimku tradicionalne narodne glazbe.

Posebna zanimljivost je da smo u Keči razgovarali lijepim hrvatskim jezikom s čistim pokupskim narječjem. O povijesti, običajima i teškoćama Hrvata u Keči snimili smo jednosatni razgovor s osamdesetogodišnjom staricom Julijanom koja nam je detalno pričala o stradanju u Baraganu (logoru u Moldovi), oduzimanju zemlje i teškom životu za vrijeme komunističkog režima.

Velečasni Lucacela i gospođa Ana Mikšić odveli su nas u katoličku crkvu sv. Katarine čiji interijer je prepun hrvatskih obilježja. Pored oltara je prekrasna slika „Pokrštavanje Hrvata“ izrađena od slikara Sinkovića (Sinkovich et Varady) a tekst ispod slika Križnog puta je na hrvatskom jeziku. Hrvati u Keči su 2013. godine, prvi puta nakon stotinu godina, dobili župnika Hrvata, dr. Lucacelu, koji danas održava misu na hrvatskom jeziku. On je bio pun hvale za kečanske Hrvate jer je, kako nam je govorio, bio ne malo iznenađen čistim hrvatskim govorom i dobrim poznavanjem svih dijelova i redoslijeda svete mise, reda svete ispovijedi, pjesmama i molitvom na hrvatskom jeziku. Na pitanje kako su uspjeli bez hrvatskih svećenika i bez kontakata s domovinom tako lijepo sačuvati jezik, dr. Lucacela nam je rekao da su se oni oduvijek nedjeljom sami skupljali u crkvi i sami održavali službu božju na svom jeziku.

PRIJEM KOD TEMIŠVARSKOG BISKUPA

Nakon obilaska groblja u Keči koje je prepuno hrvatskih prezimena put nas je odveo u Temišvar. Izravno na prijem temišvarskom biskupu Martinu Roosu. Zahvalio sam na prijemu i na brizi koju je Biskup pokazao prema katolicima Hrvatima u Rumunjskoj posebno u Keči kojima je nakon jednog stoljeća imenovao hrvatskog svećenika. Obećao sam da ću svoje pozitivne dojmove o skrbi za katolike hrvatske nacionalnosti prenijeti odgovornima u sisačkoj biskupiji a temišvarski biskup je nakon toga zamolio da našem sisačkom biskupu Mons. dr. Vladi Košiću prenesem poziv da posjeti Temišvarsku biskupiju i Hrvate katolike.

Iza razgovora, posjetio sam biskupski Arhiv gdje sam imao priliku vidjeti dokumente o povijesti Hrvata u Keči koji do sada još nisu publicirani. Uz mnoge druge razloge i ovo će biti dodatni razlog da ponovim putovanje u Temišvar i Keču.

 

Tekst i fotografije:

Vladimir Čavrak

 

Članak je objavljen u listu, Novi sisački tjednik, u rubrici Putopisi, u broju 867/XVIII, 20. kolovoza 2015. godine.

Posjeta Hrvatima u Keču u Rumunjskoj_NST