epa04282734 The logo of Croatian food group Agrokor at the headquarters in Zagreb, Croatia, 26 June 2014. The Croatian food group Agrokor finalized a deal to acquire a majority share in Slovenia's largest retailer Mercator for up to 550 million euros (750 million dollars), the STA news agency reported. Agrokor is to acquire a 53-per-ent stake from a consortium of shareholders, said the Pivovarna Lasko beverages group, the largest shareholder in the consortium. The takeover was agreed a year ago, but was plagued by financing problems.  EPA/ANTONIO BAT

O INA-i, Agrokoru i novoj Vladi u “Der Standardu”

Austrijski dnevni list Der Standard jučer (14.3.) je prenio dijelove mojih izjava o novoj Vladi, INA-i i Agrokoru. Upitan o početku rada nove Vlade konstatirao sam činjenicu da je Hrvatska izašla iz dugotrajne recesije što je dobar poticaj za rad nove Vlade. Prvi potezi nove Vlade u području ekonomske politike ohrabruju jer je provedena sveobuhvatna porezna reforma s ciljem poreznog rasterećenja gospodarstva i građana, što će biti daljnji poticaj rastu.  Moj je dojam da se u poreznoj reformi moglo ići još hrabrije u veće porezno rasterećenja ali za to očito u ovom trenutku nije bilo dovoljno političke volje i potpore. Ono što zasada nedostaje jest pokazivanje veće odlučnosti u provođenju strukturnih reformi, posebice u javnom sektoru i lokalnoj samoupravi.

U komentaru o ideji da se izvrši reotkup dionica INA-e upozorio sam na nekoliko općih posljedica i na iznimnu osjetljivost i kompleksnost ovog pitanja. INA se još doživljava kao neka vrsta “nacionalnog blaga” pa je stoga razumljiva briga Vlade i nastojanje da se povrati kontrola nad tom strateškom kompanijom. Međutim, način na koji je ta odluka najavljena kao i prvi model rješenja, da se dionice INA-e otkupe prodajom dionica HEP-a hrvatskim građanima izazivaju podosta dvojbe. Prvo bi značilo da Vlada mijenja smjer od liberalizacije i prodaje državnog vlasništva u nacionalizaciju odnosno povećanje i koncentraciju državnog vlasništva i upravljanja. Zasada nije objavljena bilo kakva vladina analiza koja bi pokazala da taj smjer ima opravdanje i koji je smisao te operacije odnosno koje bi nove kvalitete donijelo državno upravljanje. Politički populizam u tom smislu nije dovoljan dokaz. Poruka koju iz ovoga iščitavaju strani investitori je nepovoljna jer ih odvraća od ulaganju u zemlju u kojoj se povećava etatizam.  Što se tiče istaknutog cilja da se operacija mora provesti prodajom dionica HEP-a, bez povećanja javnog duga, držim da je to prilično sporno. Nominalno i u prvoj iteraciji je to naravno tehnički točno ali se zanemaruje dinamika. Naime, u slučaju da građani i neki fondovi kupe dionice u vrijednosti, na primjer, desetak milijardi kuna (1,3 milijarde EUR-a) te Vlada s tim novcem kupi dionice INA-e, javni dug se u tom trenutku neće povećati. Ali ostaje činjenica da je iz Hrvatske u Mađarsku transferiran novčani iznos od  deset milijardi koji će nedostajati na hrvatskom tržištu kapitala i u hrvatskoj potrošnji. A to znači, da ako želimo zadržati istu razinu investicija i potrošnje, hrvatski rezidenti će se u budućnosti ipak morati zadužiti u inozemstvu za isti iznos. Jedino što se u tom slučaju događa jest da se ne povećava dug države ali se povećava privatni dug što za nacionalno gospodarstvo ima sličan makroekonomski učinak.

Što se tiče Agrokora, upozorio sam da se radi o privatnoj regionalnoj kompaniji  koja ima godišnji ukupan prihod od oko 6,5 milijardi EUR-a te da u 60 podružnica zapošljava oko 60.000 zaposlenika. Brza ekspanzija takvih kompanija najčešće se temelji na konverziji obrtnog u trajni kapital što s vremenom napreže njihovu likvidnost a iza toga se javljaju problemi slični ovima s padom kreditnog rejtinga kompanije. Budući da nemam uvida u poslovne podatke kompanije ne mogu hipotetički govoriti o detaljima. Međutim, činjenica da Agrokor ostvaruje godišnji prihod koji je ravan 15% hrvatskog BDP-a te da zapošljava oko 40.000 djelatnika u Hrvatskoj, navodi na pomisao da se radi o tome da je ova kompanija “prevelika da propadne”.  To znači da je opravdano da Vlada pažljivo prati što se u toj kompaniji događa te da podrži sve mjere restrukturiranja koje se očekuju od vlasnika i menadžmenta. Eventualni javni interes za neki vid intervencije države u ovakvom slučaju treba gledati ne u “spašavanju vlasništva” nego u podržavanju očuvanja poslovanja kompanije. Naime,  u slučaju njenog pada, troškovi povećanja nezaposlenosti i teškoće koje to može izazvati kod velikog broja poduzeća koja su kao dobavljači ili kupci čvrsto povezani s tom kompanijom, mogu biti novi teret za javne financije jer će se u tom slučaju raditi o javnim a ne o privatnim troškovima. Zbog toga je često bolje spriječiti nego liječiti, odnosno možda je jeftinije pomoći da se spriječi pad nego kasnije iz javnih fondova i proračuna trpiti nepotreban javni trošak zbog povećanja nezaposlenosti, gubitka potrošnje i investicija te u konačnici i pada BDP-a.

 

Link na članak