International_Monetary_Fund_logo.svg

Što MMF misli o Hrvatskoj?

Međunarodni monetarni fond (MMF) objavio je svoj najnoviji „World Economic Outlook“ (WEO) u kojem redovito prikazuje svoje viđenje stanja i perspektive svjetskog gospodarstva te daje svoje preporuke vladama širom svijeta. Za nas je uvijek zanimljivo viđenje MMF-a o stanju i prognozama za Republiku Hrvatsku. U ovoj godini, MMF za Hrvatsku očekuje rast BDP-a 2,9% što je slično i nekim drugim domaćim i inozemnim prognozama. Međutim, već za 2018. godinu njihove prognoze su malo skromnije i predviđa se nešto manji rast od 2,7%. Zanimljivo je da nam MMF u srednjem roku do 2022. predviđa daljnje usporavanje stope rasta na 2,1%. To znači da možemo govoriti o kratkoročnom i sporom rastu, odnosno oporavku koji je još uvijek povezan s brojnim dugoročnim  izazovima i rizicima. Dobra je vijest da smo na stazi oporavka i rasta ali manje je dobra vijest da je taj rast spor. Na primjer, prosječne stope rasta svjetskog outputa za 2017. penju se na 3,6% a za 2018. očekuju se i veće stope od 3,7%. Dok god su naše stope rasta manje od svjetskog prosjeka, jasno je da ćemo relativno zaostajati. Drugim riječima, ako želimo ostvariti takozvano sustizanje razvijenih, potrebna nam je stopa rasta oko 5 i više posto. Naravno, to je puno lakše matematički izračunati nego ostvariti.

Osim sporog rasta, posebno nas trebaju zabrinuti i prognoze rasta za zemlje koje su naši vanjskotrgovinski partneri i koji generiraju našu „izvoznu potražnju“ a to su prije svih, Njemačka, Italija i Slovenija. Za sve navedene zemlje MMF također predviđa sekularan rast i smanjenje stope rasta u 2018. godini. To za nas znači da u kratkom roku ne treba očekivati impresivan rast inozemne potražnje, odnosno, ako želimo ostvariti veću stopu rasta, moramo se koncentrirati na mjere povećanja domaće potražnje i povećanja konkurentnosti. To znači da opet dolazimo do nužnih reformi pravnog i institucionalnog okvira, povećanja efikasnosti državnog aparata i javnog sektora, smanjenja porezne presije i svega onoga što ne ovisi o drugima nego o nama samima.

MMF-ovo izvješće na preko 300 stranica nudi i neke zanimljivosti koje ukazuju na laganu promjenu dosadašnjih pristupa i prijedloga različitih politika koje su nudili vladama širom svijeta. Zanimljivo je da MMF akcentira brigu o društvenoj i ekonomskoj pravdi pa to konkretizira kroz uočavanje činjenice sporog rasta nominalnih plaća, povećanje nejednakosti i sve veće polarizacije plaća. U svojim zaključcima idu čak i do preporuke da bi vlade trebale razmotriti ispravljanje izobličenja na tržištu rada koja smanjuju pregovaračku moć radnika s ciljem stvaranja povoljnog okružja za održivi rast realnih plaća. Ovo je uvijek dobra glazba sa sindikalne uši ali i za radnike širom svijeta. Naročito kad dolazi iz institucije koja se tradicionalno percipira kao zagovornik kapitala.

Međutim, ne treba imati iluzije da se MMF sada odjednom sjetio radnika. Radi se o tome da je ekonomska polarizacija i nejednakost u svijetu postala jedna od prepreka rasta. Brojna istraživanja podupiru stav da je povećanje nejednakosti jedan od uzroka sporog rasta pa je taj uzrok potrebno ukloniti.

Od ostalih važnih stvari, poučen nedavnom financijskom krizom, MMF se zalaže za daljnje poboljšanje financijske regulacije i stvaranje globalne mreže financijske sigurnosti, smanjenje izbjegavanja plaćanja poreza i uklanjanje manjkavosti u međunarodnim okvirima koje tome pogoduju, upozoravaju na potrebu nastavka borbe protiv gladi i zaraznih bolesti i naročito akcentiraju potrebu ublažavanja emisije stakleničkih plinova.

Nacionalne vlade imaju na raspolaganju dvije politike kojima mogu promijeniti trendove: monetarnu i fiskalnu politiku.

Što se tiče monetarne politike, MMF registrira činjenicu relativno niske inflacije širom svijeta. U visokorazvijenim zemljama inflacija je najčešće ispod ciljane što oni sada tretiraju kao problem pa predlažu da monetarna politika i dalje bude „akomodativna“. Čitajući izvješće, stječe se dojam da MMF, unatoč niskoj inflaciji, podržava najavljenu „normalizaciju“, odnosno, blago povećanje kratkoročnih kamatnih stopa od strane američkog FED-a za 0,75 posto u idućoj godini. Ovaj je stav proturječan njihovom prethodnom zapažanju o potrebi smanjenja nejednakosti i rastu realnih plaća. Naime, jasno je da će posljedica povećanja kamatnih stopa biti usporavanje rasta i pad zaposlenosti te povećanje nejednakosti. Također je jasno da povećanje kamata u visokorazvijenim zemljama rezultira seljenjem kapitala iz manje razvijenih u smjeru visokorazvijenih a to smanjuje razvojni kapacitet i stopu rasta u zemljama u razvoju.

MMF u ovom izvješću posebno poglavlje posvećuje fiskalnoj politici. To je razumljivo s obzirom na brojne kontroverze a posebno s obzirom na intenzivnu diskusiju o politici štednje („austerity“), „interne devalvacije“ i slično.  Ovo je pitanje osobito aktualno za područje Europske unije čiji rast je još uvijek spor uz relativno višu stopu nezaposlenosti. MMF drži da bi fiskalna politika trebala biti usklađena sa „strukturnim reformama“, odnosno da bi sada trebalo koristiti povoljnu cikličnu situaciju pozitivnih stopa rasta s idejom da je dobro vrijeme da se javni dugovi vrate u održive okvire. Politiku rasta potražnje podržavaju ali samo tamo gdje je to moguće i izvedivo. Naime, MMF s pravom upozorava na strukturne i druge razlike među zemljama te činjenicu da fiskalna politika jedne zemlje ne mora biti dobra i za drugu zemlju. Pri tome je posebno složena situacija u zemljama poput Hrvatske a koje definiramo sintagmom „mala i otvorena ekonomija“. S obzirom na veliki gubitak BDP-a u vrijeme dugotrajne recesije iza 2008. godine, do danas, relativno visoku nezaposlenost, veliki odljev radne snage u inozemstvo, tehnološku stagnaciju itd., na prvi pogled se čini da bi takvoj zemlji dobrodošla politika povećanja domaće potrošnje koju bi država generirala povećanjem javne potrošnje. Međutim, kako se radi o otvorenoj ekonomiji koja se opredijelila za režim upravljano varijabilnog tečaja, konačan ishod takve politike nije sasvim izvjestan. Sama činjenica visokog stupnja otvorenosti značajno komplicira stvari jer znatno povećanje domaće javne potrošnje može generirati veći uvoz i povećati javni i inozemni dug bez očekivanog učinka na domaću stopu rasta i povećanje zaposlenosti. Zbog toga je MMF skloniji politici strukturnih reformi i internoj devalvaciji. To za mnoge zemlje nije dobra vijest jer se iza ovih sintagmi krije smanjenje pregovaračke moći radnika, smanjenje opsega i kvalitete javnih zdravstvenih usluga, smanjenje izdašnosti mirovinskog osiguranja i sve ono što ljude čini nesretnima.

MMF u svom izvješću posebnu pozornost posvećuje i najnovijim antiglobalizacijskim trendovima kao i usponu desnih i antiimigrantskih političkih opcija u Europi.

U zaključku valja konstatirati da se vizura MMF-a u zadnjih nekoliko godina mijenja jer se uočava pomak u istraživanju problema nejednakosti, stagnacije plaća, klimatskim promjenama i drugim gospodarskim i socijalnim problemima svijeta. Međutim, kada su u pitanju njihove preporuke još uvijek se osjeća stanoviti konzervativizam i sporija promjena, odnosno u tom segmentu je MMF još uvijek oprezan u nuđenju novih i drugačijih rješenja.

Što se tiče Hrvatske, valja upozoriti na to da je naša situacija još složenija jer smo mi značajno ograničeni u pogledu mogućnosti korištenja instrumenata monetarne i fiskalne politike, što zbog naših vlastitih odluka a što zbog činjenice pristupanja Europskoj uniji i prihvaćanja njezinih korektivnih mehanizama. To u zaključku znači da smo na neki način osuđeni na sporije promjene i „sekularnu stagnaciju“, bar za neko vrijeme.

Prof. dr. sc. Vladimir Čavrak

Objavljeno: 11.10.2017.