Izgleda da se nazire kraj izbornim i postizbornim kombinacijama te nagađanju tko će što biti u Hrvatskoj naredne četiri godine. Sada je valjda na redu i rasprava o tome što će se i kako raditi. Vjerojatno je trebalo biti obrnuto, ali što je tu je. Ovih dana se naziru prvi, navodno „ozbiljni“ prijedlozi mandataru o tome kakvu bi ekonomsku politiku trebalo voditi u Hrvatskoj a i od njega se očekuje da za par dana predstavi tu politiku. Većina prijedloga koje mediji prezentiraju dolazi od različitih interesnih skupina pa je običnom čovjeku teško razaznati što je tu dobro ili loše za građane, zaposlene ili nezaposlene a što je važno za interese kapitala, banaka, bogatih i slično. Raspon prijedloga i ideja je sve veći. Lijekova je sve više a nikada nije postignuta temeljna suglasnost o stvarnom stanju i uzrocima hrvatskih gospodarskih nevolja. Tako danas ravnopravno kotiraju ocjene da je Hrvatska izašla iz recesije i da je još uvijek u recesiji. Zadnjih dana su se mediji koje financira bankarska industrija jako uzbudili na moguću najavu monetarne reforme i korištenje neortodoksne monetarne (i fiskalne) politike. S druge strane svima su puna usta kojekakvih strukturnih i drugih reformi a da nikome nisu objasnili što pod time razumijevaju.U pozadini toga, što domaći mediji nekom slučajnošću jednoglasno prešućuju, prezentiraju se ozbiljni znanstveni i stručni nalazi o pogrešnim dijagnozama i pogrešnoj terapiji za izlazak iz recesije u različitim zemljama, osobito u Europi. Nekoliko takvih papira prezentirao je MMF. Njihova su istraživanja ozbiljno dovela u pitanje učinkovitost i svrhovitost politike takozvane „interne devalvacije“. Poznati su nam i brojni radovi koji danas dovode u pitanje osnovne postulate dosadašnje, kako je ja nazivam, „udžbeničke ekonomije“. Naime, većina predlagača kojekakvih lijekova zaboravlja najmanje dvije stvari: (1) da udžbenički modeli funkcioniraju samo uz postojanje određenih pretpostavki što u stvarnosti gotovo nikad nije slučaj i (2) da se lijekovi koje uzima jedan pacijent mogu na drugom pacijentu pokazati potpuno neuspješnim, pogotovo ako je dijagnoza postavljena na temelju intuicije ili eventualne sličnosti simptoma.
Karakteristike hrvatske dugotrajne recesije
Upravo zbog toga treba prvo definirati stanje i glavne uzroke. Kako u tom pogledu stoje stvari s hrvatskim gospodarstvom i koje su karakteristike stanja zadnjih nekoliko godina? Od glavnih elementa treba uzeti u obzir najmanje slijedeće:
- Pad stope rasta BDP-a (pad proizvodnje i potražnje)
- Rast nezaposlenosti i neiskorištenih kapaciteta
- Pad vrijednosti imovine (pogoršavanje bilanci poduzeća i kućanstava)
- Razduživanje poduzeća i kućanstava
- Pad realnih plaća (interna devalvacija)
- Blaga nominalna i realna deprecijacija
- Deflacija
- Rast viška likvidnosti
- Pad kamatnih stopa uz još uvijek previsoke realne kamatne stope
- Održavanje konstantne kamatne marže banaka u iznosima većim od 6%
- „zamrzavanje“ proračunskih rashoda na cca 46% BDP-a
- Pritisak na fiskalnu konsolidaciju i smanjenje proračunskog deficita
- Rast javnog (i inozemnog) duga
Ako se dobro čita ova lista može se zaključiti da smo u prethodnom razdoblju imali slijedeću kombinaciju ekonomske politike: (a) restriktivnu (pasivnu) fiskalnu politiku; (b) blago ekspanzivnu monetarnu politiku (višak likvidnosti, pad kamata) i (c) blagu nominalnu i realnu deprecijaciju tečaja. Takva kombinacija politika primijenjena na malo i otvoreno gospodarstvo s gore navedenim karakteristikama rezultirala je dugotrajnom recesijom.
MMF je protiv interne devalvacije
Već na našim podacima, a to potvrđuju i istraživanja MMF-a, politika interne devalvacije nije se pokazala uspješnom. Također, elementi ekspanzivne monetarne politike u uvjetima razduživanja poduzeća i kućanstava nisu polučili očekivane učinke jer višak likvidnosti nije koristan u uvjetima kada nitko ne treba i ne traži kredite (umjesto zaduživanja imamo proces razduživanja). Čak i prema standardnim udžbenicima makroekonomike, monetarna politika u uvjetima malog i otvorenog gospodarstva uz relativno fiksan tečaj, bez ekspanzivne fiskalne politike, nije efikasna. A ekspanzivna fiskalna politika izravno vodi u opasnost rasta javnog duga. Da li to znači da se nalazimo u neprobojnom „čarobnom krugu“? Na prvi pogled čini se da je tako. Ali nije i ne mora biti!
Kao što sugeriraju nalazi MMF-a, interna devalvacija bez aktivne monetarne politike ne funkcionira. S ekspanzivnom monetarnom politikom funkcionira ali uz uvjet da postoje zdrave kompanije s dobrom proizvodnjom i proizvodom koji treba izvozu, odnosno kompanije koje trebaju kredite i višak likvidnosti. Međutim, ako imamo razduživanje stanovništva i poduzeća (stanje u kojem krediti nikome ne trebaju) ekspanzivna monetarna politika je neefikasna jer završava u višku likvidnosti i padu kamata te vodi u zamku likvidnosti.
Većina analitičara naše situacije i predlagača mjera zanemaruje i podcjenjuje podatak da hrvatsko gospodarstvo već dulje vrijeme funkcionira u uvjetima deflacije a koja je rezultat pada proizvodnje i realnih plaća te razduživanja poduzeća i stanovništva. U takvim uvjetima potreban je nešto kompleksniji policy mix. Drugim riječima, mora se posegnuti za neortodoksnom fiskalnom i monetarnom politikom. U tom kontekstu, čini se da je potrebno definirati nešto drugačiji redoslijed ciljeva i instrumenata od onoga kojeg sugeriraju mediji koji ovise o bankarskom sektoru.
Sintagmu o provođenju kojekakvih reformi treba preformulirati u sintagmu da nijedna reforma neće uspjeti ako nema gospodarskog rasta! Zbog toga se čini da je potrebno prvo rješavati deflaciju (da bi dobili manje realne kamate) ali da je potrebna i aktivna fiskalna politika s odgovarajućom monetarnom akomodacijom. Bez aktivne fiskalne politike nije moguće ostvariti poticaj potražnji a bez rasta potražnje nije moguće potaknuti rast proizvodnje i zaposlenosti. Osim toga, aktivna fiskalna politika čini efikasnijom i monetarnu politiku. Politika rezanja tu nema pozitivnog učinka jer se ne može proizvesti nešto iz ničega.
Bankarima nikad dosta!
Savjeti koji dolaze iz nekih bankarskih krugova i njima podložnih eurobirokrata pogubni su za rast i razvoj zemalja poput Hrvatske. Njihov cilj je samo osigurati otplatu svih vrsta dugova i osigurati zaradu bankama bez obzira na daljnje siromašenje građana i uništavanje poduzetničkog sektora. Po njima nezaposlenost nije problem jer se mladi mogu lako preseliti kao jeftina radna snaga u razvijene europske zemlje što se već dogodilo sa njih više od 100.000. A što će u slučaju nastavka takvih trendova biti sa Hrvatskom, nije njihova briga. Kako će odlučiti naša buduća vlada saznati ćemo uskoro?
A što se tiče banaka i njihovih interesa, na grafikonu je vidljivo da oni ni u jednom trenu recesije i ekonomske krize u Hrvatskoj, nisu bili dovedeni u pitanje. Glavni poslovni interes banaka, iz čega one ostvaruju svoje profite, jest održati visoku razliku između kamata na depozite i kamata na kredite koje plasiraju. U vrijeme kad se u Hrvatskoj zbio veliki pad BDP-a, zaposlenosti, realnih plaća, rast siromaštva i tako dalje, kamatna marža banaka bila je konstantno viša od 6%! To je bila jedina nepromjenljiva varijabla dok su sve druge varijable iza kojih je interes poduzeća i građana, opadale!