Proteklih dana mi je puno ljudi postavilo ovo pitanje? Kod nas se sve pojednostavnjuje i traži jednostavan binarni odgovor da ili ne, točno ili netočno, za ili protiv, i tako dalje a kada se radi o javnim pitanjima, kojima se bavi politika, onda takav odgovor znači i apriorno svrstavanje na ovu ili onu stranu. Pitanja koja se tiču II. stupa, tiču se svakoga tko očekuje jednog dana biti u statusu umirovljenika pa ću izbjeći izravan odgovor a umjesto toga nudim pojednostavljeno obrazloženje kako II. stup funkcionira. To podrazumijeva da svatko tko čita ovaj tekst mora sam zaključiti. Oni kojima su obrazloženja dosadna i nemaju sklonost samostalnog donošenja zaključaka preporučam da ne gube vrijeme čitanjem ovog teksta.
Da bi objašnjenje bilo što jednostavnije koristim i dodatnu sliku koja prikazuje pojednostavljen model funkcioniranja obveznog mirovinskog fonda (OMF) ili II. mirovinskog stupa (takozvana individualizirana kapitalizirana štednja). Izostavljam sve što za osnovno objašnjenje nije nužno (teorija, diskontiranje, rizici i slično). Pune strelice na slici prikazuju sadašnje transakcije a strelice s isprekidanom linijom, transakcije u trenutku odlaska u mirovinu.
Deficit zbog drugog stupa
Idemo redom! Kako je nastao II. stup i koje su bile posljedice? Nastao je na način da su ukupni nekadašnji doprinosi koji su se uplaćivali u I. stup, zakonom, podijeljeni tako da se dio doprinosa (15%) i dalje uplaćuje i I. stup (generacijska solidarnost) a drugi dio (5%) uplaćuje se u II. stup. Zbog preusmjeravanja tih 5% iz državnog proračuna u obvezne mirovinske fondove (OMF) u državnom proračunu od tada nastaje kontinuirana „rupa“ ili proračunski deficit od oko pet milijardi kuna godišnje jer država sa smanjenim doprinosima ne uspijeva isplatiti mirovine. Da bi se isplatile aktualne (po nekima mizerne) mirovine, država se svake godine mora zadužiti za 5 milijardi kuna i na taj dug platiti kamate. Oko četvrtine našeg javnog duga nastalo je kao posljedica stvaranja II. stupa. Da nije bilo te operacije današnji javni dug bi iznosio 60-70% a ne preko 90% bruto domaćeg proizvoda a opterećenje proračuna za plaćanje kamata bilo bi za oko trećinu manje. Drugačije rečeno, zbog osnivanja II. stupa današnji porezni obveznici (budući umirovljenici) moraju plaćati godišnje više poreze da bi država mogla isplatiti sadašnje mirovine i platiti kamate na zaduživanje za isplatu tih mirovina.
Kao budući umirovljenik štedim a kao porezni obveznik plaćam uvećane poreze
Uplatama 5% doprinosa u OMF, sadašnji zaposlenici i porezni obveznici, a budući umirovljenici „štede“ svoj novac u II. stupu i nadaju se da će uspješni fond menadžeri „oploditi“ njihov novac i osigurati im veće mirovine. Na primjer, ako uplatim 100 kn očekujem da će mi mirovina biti 110 kuna. Za početak nije loše. Kako fond menadžeri (po zakonu) „oplođuju“ moj novac? To je ključno pitanje! Prema zakonu postoje tri kategorije fondova (A, B i C). U modelu A, fondovi moraju minimalno 30% novca uložiti u vrijednosne papire Republike Hrvatske i maksimalno 55% u dionice. U modelu B moraju minimalno 50% novca uložiti u državne vrijednosnice a maksimalno 50% u dionice. Model C je najkonzervativniji i obvezuje na ulaganje od minimalno 70% u državne vrijednosnice dok ulaganja u dionice nisu dozvoljena. Ukupno su OMF-ovi stvarno uložili oko 70% našeg novca u vrijednosne papire Republike Hrvatske a 30% u dionice. Dosadašnji prosječni prinosi na takav portfelj su iznad očekivanja i to je dobra vijest za one koji uplaćuju 5% u OMF. I kad bi tu bio kraj priče budući umirovljenici ne bi trebali biti zabrinuti.
Ali problem je što postoji i nastavak ili druga strana priče. Kao što se može vidjeti, 70% našeg novca plasira se u obveznice i druge državne vrijednosnice Republike Hrvatske što osigurava visoke, stabilne i nerizične prinose. Kada budući umirovljenici ne bi istovremeno bili i sadašnji porezni obveznici onda model ne bi bio sporan. Ali budući da smo mi istovremeno oboje, individualno uplaćujemo 5% u II. mirovinski stup ali u isto vrijeme moramo, kao sadašnji porezni obveznici, plaćati povećane poreze da bi država mogla otplatiti glavnicu i kamate na dug kojeg mora učiniti jer joj u I. stupu (zbog osnivanja II. stupa, svake godine nedostaje za isplatu aktualnih mirovina) točno toliki iznos koliko smo mi individualno uplatili u II. stup. Gledano sa aspekta pojedinca, u ovom trenutku, stvarni saldo je slijedeći: 100 kuna uplate u OMF za buduću mirovinu minus danas povećani porezi zbog proračunskog deficita (otplate duga i kamate za sadašnje mirovine). Dakle, danas imam gubitak financijske imovine. Ali još nije kraj priče!
Naši novci, njihova zarada
Što znači uspješno ulaganje OMF-a u državne vrijednosnice i koja je naša stvarna zarada? Pretpostavimo da smo u dugogodišnjem razdoblju uložili 100 kuna u OMF a on je 70% tog novca plasirao u državne obveznice i ukamatio naš novac na 74,2 kune. To znači da imamo više novca za isplatu mirovina. Da li je baš tako? Nije! Nije zbog toga što je ta „zarada“ od 4,2 kune ostvarena kupnjom obveznica Republike Hrvatske i u trenutku kada država iskupljuje obveznice mora platiti fondovima prinos na te obveznice od 4,2 kune. Čije su to kune? Opet istih tih poreznih obveznika, dakle opet naš novac ili novac naše djece i unuka (opet generacijska solidarnost) koji će biti porezni obveznici u trenutku kada ja budem išao u mirovinu. Kada bi to bile obveznice neke druge države, a nisu, onda bi stvari izgledale drugačije. Dakle, kao umirovljenik imam kapitalizaciju štednje i II. stupu a kao porezni obveznik u istom tom iznosu imam povećani porezni trošak jer moja država mora iskupiti obveznice da plati prinos fondovima kojeg fond menadžeri meni prikazuju kao moju zaradu. Dakle, pozitivni saldo kapitalizacije platio sam svojim novcem, plaćanjem većeg poreza, a saldo moje financijske imovine zbog toga je ostao isti. Ali ni to nije sve jer u međuvremenu iz moje uplate u II. stup moraju se platiti troškovi upravljanja pa sam za taj iznos u gubitku.
Možda će netko prigovoriti da nisam uzeo u obzir onih 30% koje OMF uloži u dionice pa da vidimo kako stojimo s tim dijelom moje uplate. Za razliku od obveznica, dionice su rizičniji papiri pa se može pretpostaviti da će biti onih koje će donijeti veći prinos i onih s manjim prinosom. Ako bi distribucija bila jednaka zarada bi bila nula. Što nam garantira da će do naše mirovine fond menadžeri u tom dijelu ostvariti veće dobitke od gubitaka. Ništa! Na tržištu dionica uvijek ima jednaki broj dobitnika i gubitnika jer jedni prodaju a drugi kupuju i ne može se nekome obećati da će uvijek biti pobjednik. Nažalost nisam uspio pronaći javne podatke o dioničkom portfelju OMF-ova pa ću u tom dijelu komentirati samo jedan primjer ulaganja u dionice Petrokemije iz Kutine. U drugoj polovini 2013. godine nekoliko OMF-ova uložilo je naš novac u 605 717 dionica radi dokapitalizacije Petrokemije po nominalnoj cijeni 170 kuna po dionici, što znači da je uloženo 102.971.973 kuna našeg novca. U međuvremenu OMF-ovi su kupili na sekundarnom tržištu još 493 529 dionica te tvrtke. Na dan 22.1.2016. godine burzovna cijena tih dionica iznosila je samo 12,92 kune. Cijena tih dionica u dvije godine pala je za čak -92,4%. Ako bi sada trebalo prodati navedene dionice da se započne isplata mirovina iz II. stupa to bi značilo da bi OMF-ovi izgubili 95.146.103 kuna. Tom gubitku treba pridodati i nepoznati gubitak vrijednosti dionica kupljenih na sekundarnom tržištu.
Nisam siguran da bi fond menadžeri tako postupali da je taj novac njihovo osobno vlasništvo. Ali kako se njihove odluke tiču tuđeg novca i kako gubitak nije njihov nego pripada budućim umirovljenicima jasno je da im ponekad „padne koncentracija“. U prilog „padu koncentracije“ ide i činjenica nepostojanja adekvatnog mehanizma kontrole portfelja a sustav njihovog nagrađivanja tiče se nominalnih sadašnjih prinosa a ne i očuvanja vrijednosti buduće supstance. Za isplatu budućih mirovina nisu važni samo današnji nominalni prinosi nego je još važnije očuvanje supstance kojom OMF-ovi raspolažu jer ako se u budućnosti dogodi pretežiti pad vrijednosti dionica u njihovom portfelju, poput dionica Petrokemije, sasvim je jasno da u II. stupu neće biti iz čega isplaćivati mirovine. Bojim se da u sadašnjem sustavu funkcioniranja II. stupa osnovna supstanca ipak nije tako zaštićena kako se na prvi pogled čini.
Kontrola i revizija portfelja?
Budući nema javnog uvida i dostatne kontrole dioničkog portfelja i plasmana u dionice, zli jezici tvrde da u tom poslu može biti (a navodno je i bilo) i drugih „zanimljivosti“ posebno na relaciji OMF-ovi i njihovi vlasnici, banke i s bankama ovisna društva. Nabrajanje tih zanimljivosti bi previše produljilo tekst pa to ostavljam za drugu prigodu.
Nakon ovoga, pokušajte sami prikupiti još podataka i zaključite što vas volja. Meni se čini opravdanim da se o svemu argumentirano javno raspravi a u međuvremenu preferiram III. stup, slobodnu vlastitu štednju ili ulaganje u vrijednosnice s osobnim rizikom. Hvala i državi i bankama ali ipak više vjerujem u svoj zdrav razum.
Što se tiče moguće transformacije II. stupa (ukidanja, zamrzavanja i slično) uvjeren sam da se to može obaviti na način da se zaštite uplate građana i da se ne dovede u pitanje njihovo vlasništvo na mirovinama kao ni dosadašnje zarade. Također mi se čini da bi država (i porezni obveznici) od toga, također, mogli imati koristi.
Slika: Pojednostavljena shema funkcioniranja II. stupa.