Na vijest da je Republika Hrvatska izgubila arbitražni spor sa G. Gavrilovićem u Washingtonu, umjesto komentara, čini mi se najprimjerenijim da se prisjetim radnika tvornice koji su s dva interna zajma (1968. i 1971.) osobno financirali gradnju nove tvornice “Gavrilović”, u razdoblju iza 1960. godine. Povijesno priznanje i čast pripada radnicima koji su se u cjelini odrekli zajma u korist poduzeća pa donosim imena prvih koji su to učinili. Bio je to jedinstven slučaj u bivšoj državi jer su se radnici ponašali kao dioničari iako u tadašnjem zakonskom okviru to nije bilo predviđeno. Zato, ČAST VAM GRADITELJI! O širem kontekstu i detaljima svih ovih okolnosti pišem u svojoj novoj knjizi koja će uskoro biti objavljena. Na naslovnoj slici je, DRAGICA JASIĆ, žena koja je prva bespovratno svoj zajam poklonila tvornici “Gavrilović”.
Prvi zajam za gradnju „novog Gavrilovića“ u Petrinji koji, osim imena nema bitnih poveznica sa „starim Gavrilovićem“, upisalo je 1968. godine 95% svih tada zaposlenih. Sredinom 1971. godine rodila se ideja o drugom unutrašnjem zajmu. Na sjednici radničkog sabora „Gavrilovića“, održanoj 23. kolovoza 1971. u petrinjskom Domu kulture, donesena je jednodušna odluka o upisivanju drugog internog zajma za završetak izgradnje tvornice.
„Da bi se tvornica konačno završila i da ne bi došlo do novih odlaganja radova, predložili smo raspisivanje internog zajma u kolektivu. Upisom zajma, glasamo i za sigurniju budućnost našeg poduzeća“ – riječi su tadašnjeg generalnog direktora na tom skupu.
Budući da se radilo o izdvajanju iz plaća, bilo je potrebno provesti referendumsko izjašnjavanje o upisu zajma koje je održano 20. listopada 1971. godine. Od ukupno 3239 zaposlenih, za upis zajma se izjasnilo 2799 radnika ili čak 86,4% tadašnjih radnika „Gavrilovića“.
Opća atmosfera i razmišljanja radnika tih dana najbolje su opisana u uvodniku tvorničkog lista: „Iako će morati posegnuti u vlastitu platnu vrećicu i izdvojiti dio iz svog osobnog dohotka, činjenica da se velika većina zaposlenih izjasnila za upis zajma, najbolje govori da su radnici „Gavrilovića“ duboko svjesni potrebe ulaganja u rekonstrukciju i modernizaciju tvornice, čiju će višestruku korist dijeliti ne samo oni, već i njihove obitelji i brojne generacije koje će ih zamijeniti na njihovim radnim mjestima“.
Upis zajma je prihvatilo i nekoliko tisuća kooperanata a pridružili su im se i veliki poslovni partneri s kojima je tvornica tada surađivala (PIK Vinkovci, PIK Valpovo, Hidroelektra, PZ „Baranjka“ i drugi.).
Što se tiče ukupnog iznosa novca koji je prikupljen i uložen u gradnju nove tvornice u tim godinama valja reći da su novci radnika koje su uložili putem zajma činili 32% ukupnih investicija. To je bio jedinstven slučaj u bivšoj Jugoslaviji i zato zaslužuje posebnu pozornost. Naime druge tvornice su se gradile iz ostvarenog dohotka pa su pravno bile u „društvenom vlasništvu“ a ovdje imamo jedinstven slučaj privatnog, osobnog ulaganja u gradnju tvornice učinjeno izravno od strane radnika. To je bilo svojevrsno dioničarstvo i ulaganje koje bi također trebao štiti neki sud, pravo i pravda. Ali ne štiti!
Nekoliko dana iza donošenja referendumske odluke o upisu zajma, radnica Polukonzervnog odjeljenja DRAGICA JASIĆ, javno se pismom Radničkom savjetu odrekla svog dijela upisanog zajma koji bespovratno poklanja tvornici. Uskoro su njezin primjer slijedili i brojni drugi. Do 20. studenog 1971. godine 264 radnika je nepovratno ustupilo zajam tvornici a taj su primjer slijedili i brojni drugi. Budući da su ovi radnici svojim novcem gradili novu tvornicu „Gavrilović“ u Petrinji, na današnji dan zaslužuju da ih se sjetimo i bar spomenemo njihova imena.
Redoslijed navođenja nije po abecedi nego prema tadašnjim ustrojbenim jedinicama. To su: Dušan Zjajvuk, Ljubica Kosovac, Petar Jovanov, Stjepan Remeta, Milan Jelić, Nikola Mikšić, Đuro Juić, Milorad Bekić, Dušan Milić, Pavle Jarić, Milan Žigić, Duško Rogušić, Andrija Kovačević, Dane Pavičić, Ilija Bulić, Dane Grivičić, Omer Arnautić, Fadil Kreho, Nikola Krek, Mladen Orlić, Inž. Željko Kovač, Ivan Lisičak, Stojan Peškir, Dragan Martić, Ljudevit Bučan, Jovo Ćorković, Ivo Dobrinić, Milan Janjanin, Milan Jasić, Božo Marić, Ivan Mazalin, Dragica Meničanin, Danica Mraković, Dušan Nožinić, Milka Petrović, Đuro Pribičević, Antun Štajcer, Josip Vidović, Đuro Vrga, Mijo Žugaj, Ivo Belošević, Nikola Čikara, Vlado Dodoš, Stevo Ivanović, Ivan Kaurić, Josip Kiseljak, Andrija Kovačević, Mirko Oblaković, Branko Petrović, Branko Simić, Dušan Vignjević, Marija Augustinović, Damjan Berić, Milan Bižić, Katica Bujić, Danica Bumbarovski, Milka Bulat, Janko Crnolatac, Barica Čavić, Jelica Dužajić, Ivica Đuras, Jela Gvozdenović, Jovo Ivatović, Milica Ilić, Ankica Jadanić, Stanko Janjanin, Radmila Jarčević, Milan Kljaić, Marija Kemfelja, Jela Kelevua, Milan Kučina, Danica Kukić, Milan Lalić, Gospa Lazarević, Mladen Lazarević, Nikola Lončarević, Draga Maljković, Smilja Marinović, Katica Marjanović, Katica Markulin, Mile Mećava, Slavko Meandžija, Soka Milaković, Ružica Mlađan, Zdenka Mušić, Stana Novaković, Milan Oblaković, Dušanka Ostojić, Aleksa Petrović, Radmila Petrović, Libuška Pilaš, Mara Pinotić, Draga Prečanica, Franjo Premrl, Ankica Pribičević, Ankica Porić, Danica Putniković, Ivo Pucović, Branko Radelić, Danica Radelić, Marija Radenić, Dragica Ratković, Nada Ratković, Ilija Resanović, Milan Samardžija, Branko Stapar, Dušanka Stijak, Dragan Šević, Andrija Šubić, Stevo Tomazinić, Ljubica Turajlić, Pero Turopoljac, Danica Vučić, Katica Vuić, Barica Žugaj, Nikola Bajić, Dragan Beraja, Milan Bodlović, Miloš Drekić, Andrija Gregurić, Ana Hossi, Đuro Japranin, Rade Jerković, Đuro Knežić, Janko Kraguljac, Ivica Lovrić, Zdravko Opačić, Boško Podunavac, Rade Rudić, Ivan Stanešić, Mile Vorkapić, Ilija Vuković, Jovo Slijepčević, Dragan Čelar, Stevo Letica, Katica Majcek, Ljeposava Polimac, Štefanija Premec, Katica Štajcer, Marija Uglješa, Stanko Žarković, Smilja Delić, Mladen Mikulić, Darinka Čučković, Zlatko Teofilović, Anica Divjak, Nikola Uzelac, Đorđe Komljenović, Jasna Berend, Petar Posavec, Pero Trninić, Milka Rizmaul, Đuro Gledec, Duško Majstorović, Branko Kljaić, Rozalija Pandurović, Ljubiša Nikolić, Đuro Krpan, Ivan Štingl, Jovo Ratković, Marijan Sekulić, Drago Rizmaul, Marko Čačić, Milan Štula, Milan Janus, Ivan Mikulić, Zaim Tarić, Antun Brebrić, Ljuban Ćelap, Dmitar Obradović, Nikola Paripović, Ankica Klobučar, Miroslav Kiuk, Branko Borojević, Vlado Marović, Nikola Kolarić, Ivan Bobinac, Ljudevit Šalković, Đuro Turajlić, Marijan Čulig, Milan Neznanović, Ivan Pasariček, Jovo Komljenović, Stevo Plavljanić, Viktor Komlinović, Mićo Žunić, Miloš Pajić, Aniša Šteković, Rade Čučković, Marijan Papeš, Edhem Čurtić, Petar Rukavina, Josip Vlahovac, Ivan Novak, Marijan Matijević, Drago Gregurinčić, Mato Tuškan, Mato Hrvojević, Pajo Bjelac, Veljko Kučuk, Ljuban Pilipović, Dragan Demić, Mirko Grgić, Ivan Jajčinović, Tomo Mitar, Ivan Fukat, Đuro Rožanković, Mato Vujasić, Milan Ćorković, Božo Obad, Milan Dangubić, Andrija Augustin, Ilija Uzelac, Nikola Obradović, Mićo Maričić, Milan Krsnik, Dušan Čučković, Stojan Lončarević, Mirko Tarle, Antun Šajbić, Miljenko Šarić, Đuro Roseg, Ignac Kulier, Ivan Šimac, Vladimir Car, Milan Rudić, Stjepan Šitarić, Mirko Opačić, Dragica Jasić, Stevo Čavić, Jovo Dobrić, Ljerka Galeković, Jasna Ljubek, Dušan Arbutina, Zdenka Sova, Miljenko Novaković, Čedomir Vukić, Darinka Vukobrat, Đuro Uzelac, Ivan Pucović, Željko Potkonjak, Branko Paravan, Ljubimka Cvetković, Aleksandar Krotin, Veljko Jasić, Duško Ivanić, Stjepan Bajt, Pavao Škrinjarić, Živko Suzić, Milutin Komljenović, Ivan Lovreković, Mira Mikulić, Gabrijel Lamza, Antun Novak, dr. Mihajlo Volović, Živko Juzbašić, Dragutin Štiglić, Dane Divjak, Mato Penezić, Božidar Jakolić, Ivan Maljevac, Mile Mlađan. Do 1. prosinca 1971. godine za nepovratno ustupanje zajma još su se javili slijedeći radnici: Đorđe Miščević, Ivanka Borković, Nada Kovarbašić, Bruno Brumen, Rudolf Mežnarić, Silvija Car, Marijan Bertić, Đuro Klobučar, Franjo Berend, Josip Pentek i Boris Ljubek.
Ovi muškarci i žene, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u svom poletu i graditeljskom zanosu, nisu ni u najcrnjim snovima mogli pretpostaviti da će puno godina kasnije o njihovom iskrenom ulaganju i odricanju, bez da ih se pita bilo što, odlučivati neki čudni ljudi u Zagrebu i Washingtonu.
